Lutajući Mirisi

Ljudi su mirise od davnina povezivali sa dušom, jer su i oni prisutni, a neuhvatljivi, kao i prisustvo i tajna duše. Uvijek je čovjekova duša, nježna i osjećajna kao i mirisi, vjerovala da oni potvrđuju prisustvo nekog prijatelja, koji osnažuje njenu nadu da nije sama na životnim putevima. Zato je Vera Basor svoju zbirku nazvala „Lutajući mirisi”, nagovještavajući da su njene pjesme zabilješke i javljanja sa tih traganja za bićima koja su vlasnici njene nade. Sa Bogom se najprije suočila, ljutito mu prigovorila što je ne štiti od bola i stradanja, a potom je ugledala, na prostorima svoje duše, lik iz svojih snova, koji bi joj mogao biti pouzdani i vjerni pratilac na putevima života. Stradanja su, možda, ljudska pročišćenja, čišćenja duša od taloga zla i mržnje – i to po Božijoj volji. Bolno je doživljavala razaranje Srbije i stradanje srpskog naroda, o čemu svjedoče njene pjesme: Horde zla, Rođeni i Serbia. Ali, nikada se nije zadovoljavala nađenim izlazima iz bolnih vihorova života. U posljednjoj pjesmi zbirke, „Umirem lagano”, dozivala je onoga čija ju je ljubav zvala, ostavljajući mu zavjet. Na taj način potvrdila je da je jedina ljepota života – ljubav prema biću koje traži i stvara sopstvena duša. Pjesme Vere Basor, to su njene stope po pustim poljima nade – dok je tragala za onim što treba da se pokaže, „zašto sve prokleto je”. Da li se to može naći, Vera Basor nije potvrdila. Ili je to sakrila nejasnoćama u svom poetskom govoru – da bi sačuvala poeziju kao nadu ljubavi.