Poezija

Šta ja tražim? Do slobode u jutarnjem zraku, do sreće u zvjezdanom tragu, do zavežljaj neba što stane na mome dlanu.

Ja nisam ovdje da oćutim tišinu naših pogleda. Snove sam nahranila daljinama, nisu me trgle suze, već tišine što glasno zbore...

Kada nas posjeti milost Božija, nestaje strah, svaki porok je uzaludan, ljubav i milost su svuda oko nas. Kada se pospe blagodat Gospodnja po tamnim vilajetima naše duše, oživi svaku česticu našeg srca, sve raste i cvjeta, život se obnavlja. Živi se život iz početka. Nemoj sanjati, ljepše je ćutati u dvoje.

Pjesnici, moj sine, to su vremešne duše što hode po granici izmeđ' jave i sna, posjećujući i krugove pakla; šetači, rajskih dveri poklonici. To su ti, sine moj, duše koje vječno žive! Tiha luka dobrote i poštenja, majka svih suza, utjeha umornima, nada zaboravljenima, most spasenja zalutalima, jutrenje sa anđelima, molitva ozdravljenja — to je poezija.

Da je trenutak trajao vječno, mi bismo i sada krotili tamu, ne bi nam mladost nosile sjene, ne bi nam tren oteo tebe. Snivaj dječače, usnuli ratniče, snene oči zbore za te... Sada su miljama blizu i daleke našeg djetinjstva nabujale rijeke. Neka su proste godine za nama, nemiri prožeti dječijim igrama, dok sklupčane suze osjećaju slomljena srca žive... tamo gdje si ti nestaju granice.

Istkaj mi dušo bluzu od snova od jutrenja sa nebeskih gora, istkaj mi dušo od nježnosti tvojih put do beskraja. Da nikada ne zalutam; ili kada umorna i bez snova poželim da odem, budi mi zamak i topli zrak sa mora, zvijezda sjevernjača u noći, i mirisni tamjan sa Hilandara, da budna sanjam očima snenim. Istkaj mi dušo ogrlicu, najljepšu, od bisera i čistog ćilibara, da u mrklom dubokom danu zasja tvoja ljubav na mome dlanu.

Sinoć su se uplele zvijezde u kose moje sestre. Znao sam da je to ona; sanjao sam Trebišnjicu. Gledam sa Leotara i ona sa svojim stasom, izvija se kroz prestonicu, vijekovima.. Čista i bistra, tamnozelena, poput očiju moje sestre. Moje su, daleke i nemirne; tihe i mudre, vječnosti moga djetinjstva. Neumoljiva suza iz pepela biva; to jače boli što više se sniva, suzom se kamen cjeliva, najljepši cvijet iz njega izbiva.

Noć. U mom rodnom gradu lepršaju sjene. Ko nekad nebo žari predvečerjem i silno želi otkupiti vrijeme. Tamjanom miriše veče, i mirom miju riječi, topli šapat sa ikone Trojeručice moje mile. Ljeviške majčice. Ne pitaj me, mila moja, koliko traje vrijeme, i šta se zbiva u dubini mog svemira; sve je usamljeno i nemirno u duši. Srce je takvo, ne zbori, a diše; plamičak što plamti, vatrom razgorjeva. Ko li do mati zove me tako, kroz noć i suze blagosilja beskrajno, bez straha sa dalekog kamena, bez suze, bez imena.

Jedni prema drugima u svim vremenima, okrenuti. Naše duše su od svjetlosne energije stvorene, čiste i blistave, zajedno jače. Duže se traje i snažnije svijetli u svim tminama i zlim vremenima. Poput suncokreta što svjetlosti sunčevoj naginje i s večeri jedni prema drugima svoje glave saviju, šapatom.. svjetlost sunčevu u dugoj noći jedni drugima daruju.

Pijana me dušo ostavi na čas, da dobijem krila, da viknem u glas: Ne ostavljaj me dole, ja postojim gore, ja sam vječna sjena od snova pravljena.

Vuče me nešto negdje daleko, negdje gdje dosegao niko nije, negdje postoji druga strana možda unutra baš u nama..