Na Krilima Urila

Naša Trebinjka i Beograđanka, Vera Basor, daruje nam svoju drugu pjesničku zbirku „Na krilima Urila”, poslije prve knjige poezije „Lutajući mirisi” (2000. godine). Izdavači su „Svet knjige” Beograd i Književna zajednica „Jovan Dučić” Trebinje. Podaci o izdavačima i urednicima upućuju nas da je pred nama knjiga koja će naći svoje mjesto u savremenoj srpskoj poeziji, uz napomenu da su pjesme iz prve pjesničke zbirke već zastupljene u antologiji „Hercegovački vijenac”. Pjesnikinja Vera Basor očigledno dugo preispituje svoje pjesničke poruke prije nego što ih ponudi izdavaču i čitaocima. Na početku knjige je kratko obrazloženje simbolike i tajne naslova: Na krilima Urila. Uril je četvrti arhanđeo na nebu i jedan je od sedam svjetskih arhangela; vjeruje se da vlada nebeskom svjetlošću. Anđeo svjetlosti čisti i prosvjećuje ljudske umove, da bi poznali šta je istina i da bi težili uzvišenom. Kada izgovorimo riječi na krilima Urila i kada to ponovimo više puta, moramo osjetiti muzikalnost i sklad riječi i neku melodiju koja simbolično najavljuje osnovne lirske poruke koje nas čekaju u pjesmama. Sve djeluje lakokrilo, neuhvatljivo, u nekom pokretu, u nastajanju i nestajanju, pa se može reći da je naslov pjesničke zbirke na neki način sinteza pjesničke poruke i da odražava karakter poezije Vere Basor. Zaključujući ovaj osvrt o knjizi „Na krilima Urila”, čestitam pjesnikinji na vrijednom i neobičnom lirskom rukopisu, koji će je, nadam se, podstaći da sljedeću pjesničku rukovet ne čekamo tako dugo.

Dok sam čitao njenu pjesmu „Caru pravoslavlja”, prisjetih se onog najvećeg komplimenta koji se može uputiti jednoj ženi, a to je svojevremeno uradio Matija Bećković kada je svojoj dragani Veri Pavladoljskoj izgovorio: „ti si moja Rusija”. Evo slučajnosti, pa se i pjesnikinja Basor zove Vera. Tuguje za Rusijom, ne za bilo kojom nego onom carskom za kojom je i Jesenjin tugovao, pa se nazire da kroz njenu slovensku dušu neprestano struji duh pravoslavlja. A taj duh srpskog Svetosavlja vidljiv je dok ona, taj anđeo, priziva anđele, bdije nad sjenima svoje majke sa kojom je povezana „zlatnim nitima”. Pa ipak, Vera Basor je pjesnikinja ljubavne poezije, što je i očekivati, jer joj to ide od ruke: dok „bosom nogom rosu pozdravlja”, dok „hvata trag posutog inja”, dok se „umiva suncem sa juga”, dok „zvuk čarolije gleda u voljenim očima”, dok „ćutanjem miriše veče”, dok su se „snovi zaustavili podno Leutara” – čežnja se formuliše kao glavni atribut ljubavi, jer je ona najveće dostignuće čovječanstva. Divno je saznanje da je i Verin i moj zavičaj Dučićevo Trebinje, pa još kad mi je ona sestra po Hristu i sestra po peru.