Četvrta zbirka poezije Vere Basor. „Vizantijsko plavo” je njena entelehija – potraga za plavetnilom, za visinama i za beskrajem. U pjesmama u kojima sve miriše, svijetli, zvuči i diše, pjesnikinja traži suštinu svijeta i tiho uvjerava drugog da „nije sam”. Zbirka je predstavljena trebinjskoj publici u Narodnoj biblioteci Trebinje.
Šta ja tražim?
Do slobode u jutarnjem zraku,
do sreće u zvjezdanom tragu,
do zavežljaj neba
što stane na mome dlanu.
Oćuti tišinu
Ja nisam ovdje da oćutim tišinu
naših pogleda.
Snove sam nahranila daljinama,
nisu me trgle suze,
već tišine što glasno zbore...
U dvoje
Kada nas posjeti milost Božija,
nestaje strah, svaki porok je uzaludan,
ljubav i milost su svuda oko nas.
Kada se pospe blagodat Gospodnja
po tamnim vilajetima naše duše,
oživi svaku česticu našeg srca,
sve raste i cvjeta, život se obnavlja.
Živi se život iz početka.
Nemoj sanjati, ljepše je ćutati u dvoje.
Kritika
Svako pisanje o drugome nosi trag autopoetičkog teksta, pa tako i moj prikaz Verinog poetskog izraza. U poeziji Vere Basor pronalazim onu generacijsku bol, tugu zbog otete mladosti, naglašenu metafizičnost i religioznost; zapitanost nad sobom nad sudbinom svijeta, koja je karakteristična za sve one koji su se prerano suočili sa tamnom stranom istorije i težinom koju život nosi. „Vizantijsko plavo” je njena entelehija, kojoj teži, sastavni dio postojanja i težnja ka višim sferama duhovnosti. Verino poetsko promišljanje stoga odlikuje težnja da se stihom otkrije suština svijeta, da se ukrijepi onaj drugi, da mu se stavi do znanja da „nije sam”. U njenoj poeziji dominira sinestezija – sve miriše, svijetli, zvuči i diše: „miris mora i daljina, nebeska dubina morska, iskra u vremenu i kap u moru”. Interesantan je Verin pogled na vrijeme i vječnost. To su motivi kojima se neprestano vraća, ukršteni oni čine lajt-motiv ove zbirke.
Milana Babić
Ovaj sajt koristi analitiku poštujući privatnost, kako bismo razumjeli šta čitaoci vole. Bez reklama i bez praćenja na drugim sajtovima.
