Riječni san

Riječni san
Sanjala je rijeka.
Na vrhovima prstiju, u tihe večeri,
sklopljenim strahom čuvala je nemire.
Skrivena u teškom trenu vremena,
tražila je korijene.
Čuvala je mjesec od zabluda,
a nosila veo prolaznosti i čekanja.
Mirisala je na svježe pokošenu travu,
u suton zazvala zvijezde
da joj sijaju na putu do vječnosti.
To je ona.
Sanja velika, čudesna putovanja,
mirisi neba vode je.
Tražila je puteve do velikog mora –
to joj je stanica, kaže.
Mirisala je i dalje na svoja polja,
pokošenu travu i poneku zijevalicu.
Na onu travu, žućaniju,
što se jutrom sva njiva ozari
od njenih sitnih, žućkasto-plavih cvjetova.
Zborila je rijeka:
"Čuvaj me, mati,
da ne usnim u ljetnoj večeri."
Svojim žuborom plovila je,
na talasima nosila svoje postojanje,
sjećanje na djetinje plovidbe
i majčine osmijehe.
Kroz noć putuje rijeka,
mjesečeva sjena vodi je u tmini,
a jutrom, čim počne da sviće,
ona će u svoju postojbinu stići.
Rijeka, to ti je čovječanstvo,
puno stihova i nemira.
To je carstvo bez vremena
što se iz utrobe zemlje rađa
i nestaje u vječnom zagrljaju
velikog plavog mora.