Usnih pod skutima moje planine,
vrhovi mi prstiju dodiruju more,
dok pogled mi ka nebu sluti.
Večernje zvijezde prate me, i neki me zvuk
mio prenu u snu.
Znam da me zovu sve pješčane obale,
a već u travi usnula mi java.
Nisu to tragovi,
ni slut mi nije zašla pod prste.
To što me zove, to me budi.
Bijela su moja polja i smaragdna,
kao boje čudesnog kamena.
Samo je jedan kamen što prašta,
jedan prag sa kog smo postali.
Bijela su polja i smaragdna.
Nastavite istraživanje
Komentari (0)
Nema komentara. Budite prvi!