Živa zemlja

Živa zemlja
Sunce se već počelo naginjati ka zapadu, hvatajući se za oštre vrhove tamnih četinara u daljini. Cijelo brdo bješe obasjano onim teškim, crvenkastim sjajem kasnog ljeta, kada trava zamiriše na sušu i smolu, a vazduh postane gust i tih, kao da sama priroda zadržava dah pred noć.
Stajali smo na samom vrhu proplanka, tamo gdje se imanje prelamalo i spuštalo ka osunčanoj dolini. Pod nogama se osjećala tvrdoća starog kamena i ispucale ilovače. Vjetar bi povremeno donio svježinu sa skrivenog potoka i lagano prolazio šušteći kroz suvu, visoku travu koja nam je dopirala do koljena.
Otac je ćutao dugo. Bio je zagledan u praznu širinu pred nama, oslonjen objema rukama na svoj čvornovati štap od drenovine, pogrenutih ramena ali uspravnog držanja. U toj tišini, dok su sjenke hrastova u podnožju postajale sve duže i hladnije, činilo se kao da on ne gleda u golo brdo, već da u tom praznom prostoru već vidi podignute kamene međe, širok prag, krov i tanki plavičasti dim kako se mirno izvija ka nebu.
„Ovdje bi bilo dobro...“, izlanuh polako, više da prekinem tu hučnu tišinu vjetra nego što sam išta o gradnji i zemlji znao.
Otac se ne pomjeri, samo lagano nakrivi glavu. Oči su mu, pod gustim, posivjelim obrvama, bile zamućene starošću, ali u njima je tinjala neka duboka, mirna bistrina.
„Graditi je lako“, reče polako, a glas mu je bio hrapav i dubok, nalik na šum suvog lišća pod stopalima. „Kamen se složi, drvo se otrese. Ali valja znati gdje se kuća pravi, a koje se mjesto strogo i u širokom krugu izbjegava. Nije svaka zemlja za čovjeka, niti je svaka stopa voljna da ga nosi.“
Zastade, pa okrenu lice ka meni. Sunčev sjaj mu je osvijetlio svaku boru na čelu — brazde duboke poput onih koje je plugom ostavljao u dojacima.
„Ne dao ti Bog da ikada iskopaš nečiji grob pa na njemu dom da podižeš. Pa makar ti to bila jedina stopa zemlje pod ovim nebom.“
Zebnja mi hladnim prstima dotaknu grudi. Pogledah dolje, u travu koja se savijala pod mojim opancima, odjednom uplašen pred nevidljivim, dubokim slojevima prošlosti koji su spavali ispod nas.
„Pa šta da radim, oče... ako saznam da je tu nekada bio grob?
„Ako saznaš..“, nastavi otac blago, spuštajući svoju tešku, od rada ogrubjelu ruku na moje rame, „odmah zoveš sveštenika. Da se grob premjesti, a mjesto osvešta i molitvom očisti. Da i ti i pokojnik imate mir; on na onom, a ti na ovom svijetu. Zapamti dobro: nema za Gospoda mrtvih, već samo usnulih. U Bogu su svi živi, i oni pod zemljom i mi nad njom.“
Dolina ispod nas već je tonula u ljubičasti sumrak. Sa obližnjeg pašnjaka čulo se potuljeno zvono nekog zaostalog stada i miris vlažne paprati koji se penjao iz uvale.
„A šta još moram znati, oče?“
Otac se sagnu polako, uz tih uzdah reče: Treba donijeti jedan Ponat. Otac je dasku za građu koja se stavljala kada bi se izljevala ploča na kući ili garaži, nazivao ''Ponat''.
„Moraš znati i ovo“, reče. „Na mjesto gdje namjeravaš kuću podizati, ostavićeš ovako nekoliko ponata da prenoće. I ne jednu noć, nego i po nekoliko dana i noći. A onda dođeš, podigneš ih u samo svitanje i gledaš. Ako pod njima nema života — ako nema buba, mrava, crva i koje kakvih gmizavaca — bježi odatle. Nema ti tu rašta kuću praviti. Gdje priroda neće da živi i gdje buba neće da napravi sklonište, neće ni čovjek pustiti korijen.“
Ućutao je. Iz obližnjeg šumarka javi se noćna ptica, a hladan dah večeri zamijeni toplotu dana. Očevo se lice uozbilji još više, sjenke mu prekriše oči, kao da prelazi na ono najteže, na ono što se ne vidi okom i ne mjeri štapom.
„Ali prvenstveno... prije nego što iskopas prvi temelj, sjedni na ovaj kamen i razmisli. Jesi li se o koga ogriješio? Jesi li kome dužan ostao? Kako je uopšte ta zemlja stečena na kojoj stojiš? Jesi li koga oklevetao, osudio, prevario da bi do nje došao?“
Pogledao me je tako direktno i duboko da sam osjetio kako mi pretresa čitavu dušu, tražeći i najmanju trunku nemira.
„Ako imaš išta od toga na duši, idi svešteniku. Pokaj se od sveg srca, ispravi šta se još ispraviti dā, zamoli za oproštaj i ispovjedi svoj grijeh... Jer džaba ti čist i jak kamen ako ti je temelj u nepravdi potopljen. Tek ako si čist pred ogledalom života, onako kako Bog zapovijeda — e, tada imaš rašta graditi.“
Spusti dlan na kamen, kao da spaja svoju starost sa zemljom koja će ostati poslije njega.
„Jer kuća... kuća nije samo drvo, kreč i kamen. Kuća je sveto mjesto gdje žive i tvoji korijeni i duše tvojih predaka, a na njih se sutra oslanjaju sinovi i kćeri budućih vremena. Kakav nam je temelj, kćeri, takva nam je i kuća. Kakva nam je duša, onakav će nam biti i dom.“