Šapat

Otkucava vrijeme kao list jesenjeg šapata što se spušta niz doline, i blagi povjetarac budi zaostale sjene ljeta, rastjeruje mirise sunca na obzorju već spuštenih vjeđa dana. Zastala bih na trenutak, upila vrijeme i sve trenutke što nestaju, odmorila svoje srce od želja, od stremljenja, od vječitih čekanja. Oslušnula bih vjetar i možda sačekala poneku kap kiše da me umije. Čekanje kao usud u vremenu koje nestaje. Bojažljiva sjena bića koje ima krila, ali ne zna da leti. Strahovi obmanjuju ljude. Bez srca nema borbe, a slobodnom srcu krila sama niču. Tu, na granici svjetova, na granici gdje nebo i zemlja otvaraju svoje dveri, rađa se nova zemlja, nova zora, novo jutro. Novi život, za još jedan šapat vjetra, za još jedan blagoslov...