Ljubav

Zovi me da ćutimo,
da se sjećamo svega kada je započelo vrijeme.
Tvoje i moje.

Kada je neki lagani povjetarac
ušuškao srce u poljupce,
a mirisao svijet na radosne trene i minute.

Ponekad u noći,
kada zatrepere nebeske livade,
blage noćne nježnosti spuste na dlanove
tragove neba i tiha sjećanja svemira.
Tvoje i moje.

Ponekad, u ovoj sobi punoj mraka,
zatreperi svjetiljka
i, po ko zna koji put,
nebo otvara svoja vrata
da pospe svoju blagodat na srce
gdje skriva se molitva.

Ti tragovi,
te tanke linije što spajaju
i razdvajaju dva svijeta,
čuvaju nas od potopa zaborava.

Zovi me da ćutimo,
da gledamo svjetlost ružičastu
kako se spušta
niz vjeđe našeg vremena.

Tada nestaje slutnja
da sve prolazno je,
da postaje prah.

Jer ljubav,
svjetiljka je najjača.