Jedan uobičajen dan i čovjek svijetlih očiju

Proticalo je uobičajeno subotnje jutro. Na uglu dviju ulica nalazi se kafić ‘’Adelitas’’. Rado dolazim tu i uživam u jutarnjoj kafi. Ovog jutra bila sam sa svojom kćerkom. Uvijek sjedimo napolju ukoliko to vremenske prilike dozvoljavaju. Bilo je toplo jutarnje sunce i dan je zaista uobičajen. Osim što sam primjetila da sada više ljudi sjedi napolju i uživa u svom omiljenom napitku.

Ispred kafića proteže se jednosmjerna ulica, i sa obje strane ljudi se parkiraju. Obicno stanari i oni koji dođu u kafic. Vrlo ljubazna djevojka dolazi i donosi nam kafu. Meksikanka. Ostavlja utisak dobrodušne osobe.

Ovdje nije uobičajeno da vidite puno ljudi na ulici.

Najčešće se vide prosjaci.

Drugačiji je ovo svijet, dosta. Posmatram ljude. Puno različitosti. Ovog jutra nešto posebno mi je izmamilo pažnju i ostavilo utisak na mene. Upratih sa druge strane ulice jednu mladu ženu, vrlo atraktivnog izgleda, Dok je pralazila ulicu priđe joj mlađi čovjek, nosio je neke torbe, naslućivala sam da je prosjak. Vidim da pokušava da nešto pita.. Vjerovatno joj nije bilo važno šta govori. U među vremenu, taj mladi čovjek se izgubio među mnoštvom automobila, a moja kćerka i ja nastavile smo razgovor. Interesantno je što smo razgovarale o polarizaciji ovog svijeta, o nekim dijelovima koje se odnose na jevanđelje, o bogatašu i ubogom Lazaru, dok je čovjek sa svijetlim očima upravo onaj koji je prišao mladoj ženi i koja ga po svoj prilici nije saslušala.

Dok je on prelazio ulicu shvatila sam da se radi o prosjaku i pošao je pravo prema meni i mojoj kćerki. Imao je na sebi trenerku i iznošenu majicu i sa sobom je vukao torbe sa čini se da je odjeća u pitanju. Vrlo često radi se o ljudima sa ozbiljnim psihičkim poremećajima, ali ovaj naš prosjak imao je lice i pogled dječaka koji je zalutao. Dok je prilazio do našeg stola, nisam odmah shvatila šta nam govori, uhvatila sam dio rečenice u kojoj on govori da je gladan i da mu treba novac da nešto kupi. Kćerka mu reče da nemamo novac ali imamo karticu i rado ćemo mu kupiti obrok. Vrlo kulturno se zahvalio i rekao da bi volio nešto za piće jer je jako žedan. Moja kći mu odgovara da ovdje može kupiti kroasane i donijeće mu nešto da popije. Zahvalio se i sjeo je za susjedni sto da je sačeka. Posmatrala sam ga. U nekoj drugoj situaciji djelovao bi mi baš fin, kulturan. Njegove oči su neobično svijetlile, pogled mu luta na sve strane dok se namješta da sjedne. Ne gleda u mene, strpljivo čeka da se Sandra vrati. Dok se ovo dešava, na samo pet metara od nas zaustavlja se vrlo atraktivan auto. Izlazi kurpulentan čovjek, prilično rekla bih neumjesnog izgleda, a čini mi se da ga i nije briga za to. Privuklo mi je pažnju to što je djelovao zapuštenog izgleda, duge rašerupane kose, majica kratkih rukava koja mu je očigledno bila mala, jer mu je virio trbuh i to je prilično degutantno izgledalo. Na ruci nosi, vidi se vrlo skupocjen sat. Da bi slika bila potpuna dok se saginje da očita na aparatu parking kartu, nisam mogla, a da ne primjetim njegove spuštene hlače, gdje se jasno vidi njegova zadnjica. Možda bi ovaj tekst trebao biti satiričan, ali ja nisam Jovan Sterija, a ni Radoje Domanović mada ponekad poželim..

Posmatram ovog koji se ne stidi svog ponašanja i izgleda i posmatram prosjaka koji je gladan. Koji izgleda pristojno, u čijim očima vidim da ga je stid što traži hranu, i rado bih ga pozvala za svoj sto, ali nisam, ne želim da se osjeća neprijatno više nego što to vidim u njegovim očima.

Nikada ne bih poželjela da sjednem za sto onako bahatog čovjeka, da mu je sve carstvo ovog svijeta njegovo.

U tome dolazi i moja ćerka prinosi mu saket sa hranom i veliku plastičnu čašu neke limunade sa ledom. Pita ga bi li on možda želio još nešto? Pristojno joj odgovara da je to sasvim dovoljno. Čovjek sa svijetlim očima, ustaje pogleda u Sandru i mene, nekim umirujućim pogledom pozdrvi se sa nama. Vjerovatno ga više nećemo ni vidjeti, ali ovaj neobičan susret zauvjek ću pamtiti.