Oči Vaseljene

Moje je sve, i moje nije ništa.
To Gospod govori kroz šume ovih listova
što šušte,
zvuk ptice u gnijezdu što svija carstvo
svoje.

Kroz kapljicu što se sliva sa bagremovog
cvijeta da nahrani sjemenku palu sa drveta.

Kroz gusjenicu što se juri
da svoje tijelo jutrom preobrazi.

Kroz odraz neba u tihoj rijeci
i kroz vodu što žubori
nježni talas što tiho odlazi.

Kroz sunčeve zrake što se lome
na površini vode,
nose na obale daleke pozdrave.

Evo ga cvijet što se nadvio
i svojom laticom dodiruje vodu.

Takav je svijet cijeli
u mirnom jutrenju rijeke,
nadolazeću buru ne vide oči
što čuvaju ljepotu vaseljene.