Daljine naslućuju kišu

Daljine naslućuju kišu

Daljine naslućuju kišu.
Prolaznost ne jenjava.
U oku sklupčane mrvice neba — ćute.

Buka u ovom dijelu duše
ne skriva prolaznost.

Svaka je čežnja uzaludna
u kojoj nisi otkrio sebe
i sazrio.

U svemiru se čuda dešavaju
jedino u oku čovjeka,
u zjenici posmatrača.

Ono sam što si ti.
Nasluti u meni
ono što vidjeh u tvojoj zjenici.

Nahrani me suzom.

Ovu prolaznost ubija samo zvuk zvona
s obližnje crkve
i krst, zapečaćen u srcu zemlje.

Buku više i ne čujem.
Ostala je u predgrađu prolaznosti,
zajedno sa svim mojim shvatanjem stvarnosti.

Tijelom sam pošla u susret svitanju
i zvuku najdražih jutara...

Tamo sam ona ista ja,
u ovozemaljskoj slutnji.

Nećeš me pronaći
u uspavanom tijelu vremena,
gdje nestaju svici.

Ostaju razotkriveni svi moji snovi.

Onako, na suncu, sanjaju svemiri.
Tu se susreću svi snovi
nedorečenih ljubavi.