Davno sam shvatila da se ova nasa stvarnost mijenja i urušava. Prvi put kada sam osjetila da nešto nije u redu sa svijetom bilo je davno još u djetinjstvu. Bješe neki veliki zemljotres, te smo morali svi pobjeći napolje. Sjećam se kao juče da bješe, majka mi oblačila hlače koje nisam voljela. Baš sam ih mrzila. Sada već lagano gazim pedesetu godinu i sjećam se da toga kao da je bilo juče. Nisam mogla imati više od pet godina. Moj brat je imao dvije godine. Ko zna zašto se sjećam ovoga. Možda što sam dugo vremena nakon toga kada bih bila sama u kući skupljala robu i stavljala ih u kese u slučaju da moramo bježati negdje..
Pomišljala sam da bi trebali napraviti neki zaklon u brdu. To mi se činilo sasvim razumnim tada. Ponekad kada se sjetim tog događaja i polako sumiram život, shvatam, da zapravo živim tako. Cijeli život. u strahu od nečeg lošeg. U nedostajanju svega. Što se životom zove. Strah zaista kreira stvarnost.
No, ipak želja da se živi, da se voli nadilazi i ovu našu stvarnost i vrijeme. Dolazim do logičkog zaključka da Će se Život ipak nastaviti bilo ovdje ili negdje drugo. Bogu je hiljadu godina kao jedan dan jučerašnji. Nema sumnje da je ovo test Božji koja i kakva klica ljudska će opstati. Postoje druge dimenzije. Ne znam za raj, ali nesto drugo postoji.- Za nas male to znači prihvatanje. Za ove ''velike'' što kreiraju stvarnost putem novca to je koristoljublje. Pa, Bogu mili ljudi vidjeće oba svijeta na jednom dlanu. Za mene planeta nije okrugla već slojevita multidimenzionalna. Bog nam svima bio na pomoci.